Imao sam čast i (nezahvalnu) dužnost da održim završnu riječ na jednom znanstveno-stručnom skupu. Što sam rekao? Rekao sam da su teme predavanja bile, istina, same po sebi zanimljive, no tako slabo prikazane da nas ne treba čuditi da se nitko od očekivanih slušatelja nije pojavio. I na kraju sam završio: „Zar čovjek koji dvadeset godina predaje na fakultetu nije sposoban pripremiti pristojno predavanje?“ Pitanje je bilo sasvim retoričko: svima koji su me čuli bilo je jasno da sam u pravu, no nitko to nije htio na glas reći.

Počnimo prvo od naslova. Što znači naslov „Prof. dr. sc. Leo Randić, astronom“? Samo to da će se govoriti o jednom sveučilišnom profesoru koji je bio astronom – i ništa više od toga. Onaj koji poznaje rečenog profesora neće znati o čemu će se govoriti (o životu, djelu, karijeri, znanstvenim dostignućima, poznanstvima s domaćim i stranim znanstvenicima, otkrićima…), a onaj tko ga ne poznaje neće znati ni o kome će se govoriti, jer struka i titula ne govore same po sebi ništa (Što znači primjerice „dr. sc. Nenad Raos, kemičar“?). Ili da dadem jedan bolji, no izmišljeni primjer. Uzmite tri naslova predavanja: „Neki aspekti ekotoksikologije žive“, „Živa u povijesti medicine“ i „Živa – otrov i lijek“.

Prvi naslov zapravo ništa ne kazuje. Riječ „neki“ ne znači ništa, jer „neki“ je antinonim riječi „svi“: neki = ne-svi. Drugi naslov je atraktivan, ali neprecizan i netočan. Prije svega zbog toga što se još od Paracelsusa zna da se svaki lijek premeće u otrov ako se predozira, a osim toga implicira da se živa i danas koristi u medicini – što nije istina. Treći naslov „Živa u povijesti medicine“, kojeg sam odabrao za naslov svoga predavanja, je najbolji. Zašto? Prije svega zato što je jasan i precizan. Drugi je razlog što je kratak i privlačan, jer će privući pozornost svakoga koga zanima povijest medicine, a i zagolicati maštu slušatelja jer je svima poznata otrovnost žive i napori da se njezina upotreba što više suzi, a po mogućnosti i posve ukine. 

Sve što sam rekao nije teško shvatiti, ali je teško prihvatiti.  „Zar čovjek koji dvadeset godina predaje na fakultetu nije sposoban pripremiti pristojno predavanje?“, pitao sam se na završnoj riječi kao što se sada pitam, ali više ne retorički. Odgovor na to pitanje leži u činjenici da neke stvari nitko nekome (nikome) nije rekao, a ljudi općenito rade po inerciji. Kada svi pripremaju predavanja i predaju na jedan te isti način, onda taj način mora biti dobar, ili – točnije – o njemu se, o načinu održavanja predavanja, ni ne razmišlja. Ljudi se povode za primjerima, a ako su svi primjeri loši, povodit će se za lošim primjerima. Pojavi li se nešto dobro, to će se prije razumjeti kao ekstravagancija negoli kao inovacija. Stoga treba jasno i razložno ukazati u čemu je pogreška u nadi da će savjet i kritiku čitatelj ovog teksta, predavač ili budući predavač, prihvatiti. 

Kritika je međutim vrlo jednostavna. Sve se svodi na tri vrste pogrešaka u pripremi slikovnih materijala za predavanje (slajdova). No prije nego što počnem s razmatranjem pogrešaka trebam reći da mnogi predavači pretjeruju s brojem slajdova. Najbolja su predavanja u kojima je broj slajdova jednak broju minuta ili, još bolje, polovini tog broja. Prebrzo mijenjanje slajdova (u ritmu nekoliko sekundi) dekoncentrira slušatelja koji mora podijeliti pozornost između onoga što čuje i onoga što vidi. Stoga je za stručno predavanje od tipično pola sata najbolje prirediti 20 – 25 slajdova. Sve više je previše: žalosno je vidjeti predavača koji je uložio (pre)veliki trud u pripremu predavanja samo zato da ga slušateljstvo ne može pratiti, pa stoga ni razumjeti. 

Prvi zahtjev: ispunjavanje formata

Ispunjavanje formata je najosnovniji i najjednostavniji zahtjev: on naprosto znači da treba pisati što većim slovima, što u čisto grafičkom smislu znači da treba iskoristiti čitav format što ga dozvoljavaju dimenzije slajda. Konretno, to znači da najmanja slova trebaju imati 24 tipografskih točaka, iznimno manje, ali nikako ispod 18. Gornja veličina nije ograničena, no smatram najprikladniju veličinu od 32 ili 36 točaka. Jednostavnije rečeno, nastojte da sve što pišete bude ispisano slovima veličine od 24 do 36 točaka. 

Da su slova teška za čitanje, jer su premala, prvo je što se vidi. Neki je sudionik skupa nakon moje završne riječi primijetio da veličina slova ovisi o veličini ekrana na kojem će se prezentacija prikazati. To je točno, no isto je tako točno da nikome neće smetati velika slova, ma koliko velika bila, ali će svakome smetati slova koja zbog sitnoće neće moći pročitati. (Negoduje li tko u kinu što je ekran prevelik?)  Sitna slova, čak i kada se mogu čitati, zahtijevaju napor pažnje slušatelja koji će trošiti svoju duševnu energiju da pročita ono što piše umjesto da je troši na razumijevanje čitanog i izgovorenog. 

Mala slova su naročito iritantna kada se nalaze u naslovu predavanja, tj. na prvom slajdu. Nekako se uobičajilo da predavači svoje ime, radi skromnosti, napišu sitnim slovima. Ime predavača treba, istina, biti napisano manjim slovima od naslova predavanja (i to ne samo radi skromnosti), no ipak ne tako sitno da se ne da čitati. 

Drugi zahtjev: izbjegavanje pretrpanosti 

Ima jedna boljka od koje pate mnogi znanstvenici, a posebice oni mlađe životne dobi, a to je da se ponašaju kao da su u školi ili na ispitu. Kad o nečemu govoriš, trebaš pokazati sve što znaš, jer tako ćeš, razumije se, dobiti bolju ocjenu. Takva logika funkcionira na ispitu, ali ne funkcionira pri prikazivanju rezultata istraživanja, a ponajmanje pri prikazu šire teme. Nikoga ne zanima što predavač zna ili ne zna, još manje koliko zna, a koliko ne zna: slušatelja zanima do čega je (važnog) istraživač došao i kako bi se možebitno mogao poslužiti njegovim rezultatima u vlastitom istraživanju. Stoga se pri prikazivanju rezultata, a posebice pri prikazivanju putem predavanja, treba držati najvažnijega. To najvažnije treba istaknuti, a ono manje važno samo uzgred spomenuti ili posve ispustiti. Jer namjena predavanja nije da se kaže sve o svemu nego da se u slušatelja pobudi interes za temu. To naročito važi za znanstveno-popularna predavanja.

Tih se načela treba pridržavati i pri izradi slajdova. Na jednom slajdu treba biti samo jedan graf ili jedna tablica. Štoviše, nije nužno da tablica sadrži sve rezultate do kojih je istraživanje dovelo, nužno je da broj podataka bude tolik da ga čitatelj može koliko-toliko percipirati. Tablice kakve se viđaju na slajdovima mnogih predavanja su takve da ih nitko ne čita jer ih ne može pročitati. Kao u bilo čemu što se radi za publiku (predaje, crta, slika, piše, pjeva, svira) treba se staviti u položaj primatelja informacija. Nakon što ste napisali tablicu, pročitajte je – broj po broj – i izmjerite vrijeme koliko vam je za to potrebno. I bez toga je jasno da se tablica od dvadeset redaka i deset stupaca ne može smisleno pročitati za 60 sekudni koliko će slajd biti izložen očima publike. Usto morate računati i na to da onaj tko je došao na predavanje osim što čita tablicu mora slušati što predavač govori. 

To isto vrijedi i za grafikone, kemijske i matematičke jednadžbe. Tu naročito treba uznastojati na redukciji podataka jer takvi sadržaji zahtijevaju od slušatelja veći intelektualni napor. Prikazivanje punih izvoda – koje slušatelj ne stigne pratiti – ne služi ničemu osim taštini predavača. 

Treći zahtjev: izbjegavaje suvišnih grafičkih elemenata

Mnogi predavači, valjda da bi povećali atraktivnost predavanja, stavljaju na slajdove svakojake fotografije i karikature. U osnovi to nije loše, ali ne valja ako se pretjera. Jedna dobro odabrana fotografija, crtež ili karikatura govori mnogo više od deset fotografija, crteža ili karikatura koje su nasumično skinute s mreže. Štoviše, gomilanje slika kao i gomilanje riječi vodi do njihove devalvacije: onoga tko mnogo govori malo se sluša, a istinska ljepota ne podnosi takmaca – dijamant se stavlja na jednostavan prsten od bijeloga zlata. 

Ta pretrpanost grafičkim elementima, da ne kažem nakinđurenost, ne samo da izaziva loš estetski dojam, nego i odvraća pozornost slušatelja od onoga što je na slajdu prikazano i od onoga što predvač govori. Dakle, da sumiramo: grafički i drugi pomoćni elementi da – ali nikad na uštrb jasnoće. Jer slušatelj nije došao na predavanje zato da se divi likovnom talentu predavača nego da se upozna s temom njegova predavanja. 

Sve što sam izložio je jasno i jednostvano, zar ne? Sada preostaje samo da rečeno primijenite pri pripremi predavanja, bilo kakvog predavanja. Jer iako se prije svega obraćam znanstvenicima, stručnjacima i popularizatorima znanosti, navedene smjernice imaju opću vrijednost pa će dobro doći i nastanicima koji na taj način pripremaju predavanja za svoje učenike, ne nužno iz prirodoslovnih predmeta. 

Komentar Maja Raos Melis

Ono što se već na na prvi pogled vidi je da je slajd neuredan i pretrpan. No unatoč tome što se na njemu nalazi više podataka nego što se odjenom može shvatiti i u razumno vrijeme (1-2 minute) obasniti, na njemu ima mnogo praznog prostora. Slova su usto vrlo sitna, teška za čitanje, pa ne vidim nikakavog razloga da ne budu dvaput veća. Ali umjesto da slajd u tom smislu doradim, odlučila sam ga nanovo izadim. Podijelila sam sadržaj jednog slajda na dva, jer se ionako prvotni slajd sastoji od dva dijela, dva primjera. 

Prvo što sam napravila je da sam izdizajnirala opći izgled prezentacije, koji se provlači kroz oba slajda, a trebao bi se provlačiti i sve druge slajdove predavanja. Izabrala sam font, veličinu i boju slova, te pozadinsku boju kojom sam dala plavi, umirujući akcent. Osimislila sam jedinstven način prikazivanja naslova, teksta i slike podjelom slajda na tri cjeline.

Razumije da sam izradila novi crtež, koji je prije bio neprecizno nacrtan rukom te uredno napisala formule. Iako je pojam paralelnosti vektora svakome jasan, ipak sam na prvom slajdu nacrtala dva paralelna vektora nejednake duljine jer je iz slike, za razliku od teksta, sve odmah jasno – tekst bi uvijek trebao služiti samo kao dodatak, kao opis onoga što se vidi iz slike i onoga što predavač izgovori.